51463-img_2388

Nailazim u zadnje vrijeme na razne ponude USB stikova i (micro)SD kartica na Internetu. Bilo da se prodaju preko domaćih foruma i portala ili eBay-a, ima tu svega.

Prilikom kupovine treba međutim obratiti pažnju na veliki broj sumnjivih proizvoda koji ne samo da su kopije poznatih brendova (SanDisk, Samsung, Lexar…) koje često rade sporije nego originali nego im je i kapacitet znatno manji od navedenog. Kako je to moguće?

Uzmimo za primjer oglas koji nudi microSD karticu kapaciteta 512 GB za 90 KM. Kartica je generička, bez imena proizvođača. USB stik istih karakteristika se može naći i za “samo” 40 KM!

slika-728019-56b6f7f498433-velika

Za početak, microSD kartica tog kapaciteta ne postoji u proizvodnji. SD kartica (pune veličine) postoji i cijena joj je minimalno 200 US dolara. Možda će se troškovi proizvodnje za nekoliko godina od pisanja ovog teksta smanjiti toliko da takva kartica košta manje ali trenutno – ne.

Treba sad obratiti pažnju na natpis “SDHC” na samoj kartici. SDHC označava standard druge generacije kartica koje su imale maksimalni kapacitet od 32 GB. Lijepo, da ja pravim lažnu karticu makar bih stavio odgovarajuću oznaku na nju. Trenutno je aktuelan SDXC standard čiji je maksimalni TEORETSKI kapacitet 2 TB (terabajta, 2048 GB). Zbog ograničenja u tehnologiji izrade stvarni maksimalni kapacitet kartica je trenutno 512 GB. Dakle, ako vam neko prodaje bilo šta veće velika je vjerovatnoća da podvaljuje.

Proizvođači i prodavači ovakvih kartica vas ipak uvjeravaju da je njihova odlična ponuda stvarna – često postave screenshot sa računara gdje se jasno vidi da kartica ili USB stik ima naznačeni kapacitet. Neki dozvoljavaju i isprobavanje kartice u telefonu ili foto-aparatu pri čemu uređaj naizgled uredno prepozna karticu i kapacitet koji prodavač tvrdi da ima.

default-format

Ovo je međutim samo dobro napravljen trik u samom čipu kartice koji računaru govori koliko memorije ima. Računar ili telefon nema mogućnost da “izmjeri” stvarni kapacitet memorije već se oslanja na podatke koje mu kartica ili USB stik šalje. Kartica se može isprogramirati da računaru pošalje bukvalno bilo koju vrijednost kapaciteta.

Stvarni kapacitet kartice je daleko manji. Ovakve kartice obično imaju od 512 MB do 8 GB stvarnog kapaciteta – dovoljno da prilikom isprobavanja uslikate nekoliko slika ili prebacite nekoliko fajlova i da se “uvjerite” da je sve kako treba. Pretpostavimo sad, za potrebe teksta, da je stvarni kapacitet kartice ili stika 2 GB. Prilikom isprobavanja pokušate prebaciti film od 4 GB. Računar kopira neko vrijeme i prijavi da je uspješno završio posao. Pitate se kako?

Ovdje dolazimo do drugog trika u arhitekturi kartice: njena memorija je dizajnirana da radi kao beskonačna traka ili avionska crna kutija: kao što se u crnoj kutiji snimaju samo zadnja dva sata razgovora pilota, tako se na karticu stvarno snima samo zadnjih 2 GB određenog fajla (ili fajlova). Bilo šta prethodno snimljeno se briše!

Zamislite sad situaciju da ste kupili karticu ogromnog kapaciteta, stavili je u foto-aparat ili kameru i krenuli na dug put oko svijeta. Po povratku kući bili biste prilično neprijatno iznenađeni kad sa kartice očitate samo mali broj najskorije uslikanih slika!

Kako se zaštititi od ovakvih prevara?

  • kartice ili USB stikove kupujte u provjerenim radnjama ili kod online prodavača sa visokim ocjenama i dosta korisničkih recenzija proizvoda
  • provjerite cijene brendiranih proizvoda. Ako na sajtu Amazon.com stik od 64 GB košta 20 dolara (oko 35 KM po današnjem kursu) ponuda od osam puta većeg stika za istu cijenu je previše dobra da bi bila istinita. Vodite računa da i na sajtovima poput Amazona postoje lažne kartice i stikovi – jedina prednost je što obično imaju vrlo nisku ocjenu.
  • provjerite na Internetu da li uopšte postoji proizvod koji kupujete
Primjer SD kartice trenutno najvećeg dostupnog kapaciteta. Obratite pažnju na ocjenu, broj odgovorenih pitanja i naravno cijenu
Primjer SD kartice trenutno najvećeg dostupnog kapaciteta. Obratite pažnju na ocjenu, broj odgovorenih pitanja i naravno cijenu

Ukoliko ste već kupili sumnjivu karticu ili stik, možete lako provjeriti stvarni kapacitet pomoću programa H2testw. Preuzmite program i pokrenite ga – instalacija nije potrebna. Klikom na dugme “Select target” odaberite USB stik ili karticu koju ste povezali sa računarom i kliknite “Write + verify”. Prilikom testiranja je najbolje da kartica bude potpuno prazna.

h2

Provjera će potrajati i do nekoliko sati ali ako sve bude kako treba dobićete izvještaj u zelenoj boji. Ako program prepozna lažni kapacitet pojaviće se poruka da je kartica neispravna zajedno sa porukom koliki joj je stvarni kapacitet. U slučaju da se to desilo pokušajte dobiti povrat novca a kao dokaz možete priložiti upravo taj test.

Nadam se svakako da nećete doći u takvu situaciju i da će vam tekst pomoći u kupovini kvalitetne i pouzdane memorije.

Do sljedećeg pisanja!

DSC00246

Dragi moji, bijah prije dva mjeseca u posjeti Istanbulu! To nije bila moja prva posjeta toj istorijskoj prijestonici ali je svakako bila najopsežnija – punih šest dana sam bio smješten u samom centru Istanbula, na samo nekoliko minuta lagane šetnje od Aja Sofije, Plave džamije, rimske Cisterna Bazilike i ostalih zanimljivosti.

Kompletan put i smještaj smo draga i ja samostalno isplanirali i organizovali. Za ugodan let iz Beograda pobrinula se AirSerbia a za smještaj smo koristili popularni booking.com gdje smo odabrali hotel u starom dijelu grada.

 

 

Obilazak Istanbula je vrlo lak zahvaljujući odličnom javnom prevozu – tramvaji, metro, autobusi i trajekti voze i plove redovno i na vrijeme. Najduže što smo čekali na neki od pomenutih prevoza je bilo tek desetak minuta!

Lista stvari koje smo htjeli posjetiti je bila prilično dugačka. Naoružali smo se tako udobnom obućom, fotoaparatima i kišobranima (da, novembar je prilično kišovit u Istanbulu) i krenuli redom: Aja Sofija, Sultan Ahmetova (Plava) džamija, Basilika Cisterne, Topkapi dvorac, Dolmabahče dvorac, haremi, trg Taksim, Istiklal ulica, Eminonu, Gulhane park, Kapali čaršija (Veliki bazar) i Misir čaršija (bazar začina), hipodrom, Galata, krstarenje Bosforom…

 

Htjeli smo obići i carigradsku Patrijaršiju ali su nas pripadnici turskih specijalaca spriječili u toj namjeri – naime, baš taj dan je i Joe Biden, potpredsjednik Sjedinjenih Država ćaskao sa patrijarhom. Takođe, na nekim mjestima je fotografisanje bilo strogo zabranjeno; možda je i bolje tako, jer se ta ljepota i raskoš zaista mora doživjeti.

Ipak, jedan detalj iz oružarnice Topkapi dvorca:

 

Nakon dugog hodanja propisno smo ogladnili; srećom, Turska je poznata po izuzetnoj hrani, posebno slatkišima. Na svakom ćošku se može pojesti simit, popiti osvježavajući salep ili jednostavno ući u slastičarnu i “šokirati organizam”.

 

Transport simita na odredište:

 

Pravljenje gozlema:

 

Uz svaki obrok je obavezan i turski čaj, koji je tamo mnogo popularniji od kave!

Istanbul je pravi raj za kupoholičare – šoping centri, butici, pijace, radnje, ulični prodavači su na svakom ćošku. Turcima je trgovina u krvi i nevjerovatno su spretni u tome. Cjenkanje je obavezno na pijacama, čak i za artikle na kojima je napisana cijena! Naravno, kupio sam kožnu jaknu uz odgovarajuće spuštanje cijene.

Ćilime nismo kupovali ali nas je oduševila njihova izrada:

 

Moram napomenuti svim mačkoljupcima: Istanbul je grad mačaka. Na svakom su ćošku, čak i u muzejima, a većina ih je prilično druželjubiva. Problem je jedino kako ih se otarasiti kasnije:

 

Toliko za ovaj kratki putopis! Za više detalja o putu, rezervacijama i snalaženju po Istanbulu me slobodno kontaktirajte. Sve fotografije pogledajte ovdje. Do sljedećeg pisanja!

1-uohQwg34My0bD0l5CzAckA

Prije nekoliko mjeseci sam, kopajući po prostranstvima Interneta, naišao na zanimljiv tekst o besplatnim online kursevima koje drže profesori poznatih svjetskih univerziteta i fakulteta. Zainteresovala me tema, pa sam se odlučio prijaviti na sajt Coursera i provjeriti o čemu se radi.

Odabrao sam dva kursa: “Mašinsko učenje” i “Kriptografija I”. Oba kursa drže profesori Stanford univerziteta, Andrew Ng i Dan Boneh; kursevi su skoro identični istoimenim predmetima koje predaju studentima tog prestižnog univerziteta.

Šta je zapravo MOOC?

MOOC je vrsta online kursa dostupnog svim zainteresovanim. Oblasti koje kurs može pokrivati su praktično neograničene — prilikom pretraživanja sam vidio razne teme, od uzgoja žitarica, preko programiranja i računarske teorije pa sve do istorije i modernih društvenih odnosa. Materijali i lekcije su najčešće dostupni u obliku video predavanja i pdf tekstova.

MOOC se od klasičnog online kursa (gdje preuzmete materijal i učite kad vam padne na pamet) razlikuje u nekoliko detalja. Kurs se odvija pod nadzorom profesora i asistenata; dobijate domaće zadatke i testove koje morate uraditi u određenom roku (inače ne dobijate bodove). Pored samog materijala, svaki kurs najčešće ima forum za podršku gdje korisnici mogu raspravljati o zadacima, postaviti pitanja o nejasnim temama, komunicirati sa profesorima, itd. Ukoliko u roku savladate zadatke, testove i finalni ispit, na kraju kursa dobijate certifikat.

Postoji nekoliko vrsta certifikata u zavisnosti od koncepcije kursa. Besplatni certifikati su najčešći — dovoljno je da položite ispit i date časnu riječ da ste upravo vi radili sve zadatke i testove. Da biste zaradili ovjereni (verified) certifikat, prilikom polaganja ćete morati upaliti web kameru i pokazati svoju ličnu kartu kako biste dokazali da ste to baš vi. Naposljetku, certifikat specijalizacije predstavlja potvrdu o nekoliko položenih kurseva slične oblasti. Ovjereni i certifikati specijalizacije se najčešće plaćaju.

Mašinsko učenje

Definicija kaže da je mašinsko učenje oblast vještačke inteligencije čiji je zadatak i cilj konstruisanje algoritama i sistema koji su sposobni da se prilagođavaju novim situacijama i uče na bazi iskustva, bez potrebe za dodatnim programiranjem.

Većina nas se nekad susrela sa ovakvim sistemom. Da li ste primjetili da, po dolasku na naplatnu kućicu na auto-putu ekran automatski prikazuje kategoriju (veličinu) vozila i broj registarske tablice? Upravo sistem mašinskog učenja prepoznaje dimenzije i ključne tačke na vozilu i vrši automatski izračun tarife koju trebate platiti.

Drugi primjer je “spam” folder u našim email-ovima. Posebni algoritmi se brinu da razlikuju nepoželjnu poštu od one koja zaista treba doći do nas.

Profesor Andrew Ng je tokom deset sedmica koliko je trajao ovaj kurs upoznao polaznike sa osnovama učenja sa i bez nadzora, nervnim mrežama, klasifikacijom, vektorizacijom, kao i najboljim načinima razvoja ovakvih sistema. Lekcije su bile zanimljive; testovi nisu bili toliko teški, dok su domaći zadaci bili malo teži. Obično su bili na raspolaganju setovi podataka na osnovu kojih je trebalo konstruisati odgovarajući optimizovan algoritam.

Nakon završetka kursa, stigao je i certifikat:

Certifikat o položenom kursu mašinskog učenja

Više informacija o kursu pogledajte ovdje: Mašinsko učenje

Kriptografija I

Kriptografija je neophodan alat za zaštitu informacija u računarskim mrežama i sistemima. Primjenu ima kako u software-u (sigurni protokoli komunikacije, šifrovanje fajlova…) tako i u hardware-u (čipovi, RFID čipovi/kartice, magnetne kartice…). U prvom dijelu kursa profesor Dan Boneh objašnjava osnove kriptografije i navodi dobre i loše primjere njene primjene.

Kurs je trajao šest sedmica i moram reći da je bio nekoliko stepeni zahtjevniji od mašinskog učenja. Testovi su se sastojali od više pitanja (od deset do petnaest, u odnosu na pet pitanja kod mašinskog) a da bi se odgovorilo na pojedina pitanja često se morao uraditi i neki mini-program.

Domaće zadaće (programerski zadaci) su bile izuzetno zahtjevne: razbijanje šifre, napad i “hakovanje” sistema sa greškom, uvođenje AES enkripcije i dekripcije, podmetanje sadržaja… Koliko god su mi ovi zadaci bili interesantni toliko sam morao dobro zagrijati stolicu i tastaturu da ih riješim. Saradnici prof. Dana su srećom aktivno učestvovali u diskusijama na forumu i ukazivali na neke suptilne propuste koji bi doveli do toga da program ne radi kako treba.

Nakon ovog kursa planiram slušati i Kriptografiju II koja će biti dostupna početkom januara.

Za zainteresovane, ovako izgleda certifikat:

Certifikat o položenom kursu kriptografije

Više informacija o kursu: Kriptografija I


Naposljetku, ako imate malo slobodnog vremena i zainteresovani ste za nova znanja, toplo preporučujem da isprobate neki od MOOC kurseva. Sajtovi koji ih nude su brojni a najpopularniji su Coursera i edX. Nađite temu koja vas zanima i uživajte u novom iskustvu!

Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta.

Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš.

Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste.

Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.

I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše…”

Autor ovog teksta je Zulfikar Zuko Džumhur, bosanskohercegovački i jugoslovenski putopisac, slikar i karikaturista.

Rođen je u Konjicu 1920. godine. Potiče iz stare ugledne ulemanske porodice; otac mu je bio beogradski imam, pa je Zuko proveo detinjstvo na Dorćolu. Završio je Likovnu akademiju u Beogradu, u klasi Petra Dobrovića. Od 1947.godine radio je kao karikaturista i ilustrator u “Ježu”, “Borbi”, “Politici”, “Oslobođenju”, reviji “Danas”, NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura. Prva karikatura koja je iz istočnog bloka objavljena u nemačkom listu “Štern” bila upravo karikatura Zuke Džumhura (1950), a njom počinje film “Otac na službenom putu” Emira Kusturice.

Javi se meni nekidan moj školski drugar Miloš Grujić i kaže da provjerim njegov blog, pominjao me nešto. Otvorim ja i imam šta vidjeti: zadao mi Gruja čitav domaći zadatak! Prva asocijacija na naslov i zadatak je bila:

O čemu se radi, pitate se? Zadatak je zapravo odgovoriti na jedanaest pitanja, ili kako je to Gruja napisao: „11 blogera – 11 pitanja“ Zadatak je po pravilima lančane reakcije nominovati 11 blogera koji imaju manje od 200 pratilaca, “iako bi po sadržaju zaslužili mnogo veći broj pratilaca”.

Gruja me nominovao a kako nisam odavno ništa pisao na blogu, evo da odgovorim. Krenimo redom sa pitanjima i odgovorima.

1. Navedi pet stvari koje su te obradovale u posljednjih 365 dana?

Upoznao sam djevojku (sa kojom sam u vezi). Bio sam na najjužnijoj tački Evrope (rt Tarifa) i okupao se u Atlantiku. Naučio sam voziti motocikl i kupio jednog koji mi se svidio (zelena aždajica). Aktivirao sam se čak i na akademskom planu (konačno). Brat mi je postao punoljetan (iako je još uvijek mali bato za mene).
2. Navedi omiljeni blog ili više njih?
Pratim dosta blogova ali ću se ovom prilikom fokusirati na domaće. Izdvojio bih:
* u zadnje vrijeme sve manje i manje. U početku je imao dobrih tekstova ali ih zamjenjuju nasumična lupetanja.

3. Šta je za tebe politika u manje od 11 riječi?
Hm, smijem li navesti više definicija ali će sve zajedno imati jedanaest riječi? Recimo:
  • navođenje vode na svoj mlin
  • prodavanje muda pod bubrege
  • čisto varanje
4. Možeš li da navedeš pet najuticajnijih političara u Republici Srpskoj?
Ne baš. Političku scenu zaista ne pratim aktivno (možda se to moglo naslutiti iz prethodnog odgovora) tako da bih možda mogao navesti samo pet najviše pominjanih po medijima. Ali zašto da im pravim besplatnu reklamu?
5. Možeš li da navedeš pet najuticajnijih privatnih poslodavaca u Republici Srpskoj?
Obzirom da ne pratim ni ekonomiju nešto posebno, bolje da prećutim odgovor nego da lupam. Što se mene tiče, najuticajniji privatni poslodavac je firma u kojoj radim.
6. Preporuči knjigu za ponijeti na odmor?
domaći autor: “Beograde, dobro jutro” – Duško Radović
strani autor: “The Internet is a Playground” – David Thorne
7. Koju ljudsku osobinu najviše cijeniš?
Ako bih morao izdvojiti samo jednu to bi bila iskrenost. Karte na sto.
8. Da možeš da izabereš da promijeniš samo jednu odluku u svojoj prošlosti koja bi to bila?
Kada bi i postojala mogućnost za takvo nešto, koju god bih bitnu odluku promijenio danas ne bih takav kakvog me znate. Sitne i manje bitne odluke ne treba ni pominjati. Kako se ne bih nešto bitnije mijenjao, odričem se i prava na mijenjanje odluka u prošlosti.
9. Navedi “prijatelja svog prijatelja” s kojom bi najradije popio kafu a do sada nisi imao priliku.
Hm… može li malo varanja? Na ovo pitanje mi je nezgodno odgovoriti iz dva razloga: prvo, ako znam da moj drug ili prijatelj poznaje nekog sa kim želim popiti kavu ogromna je šansa da smo je već sva trojica popili; drugo, ako ne znam koga sve moj drug zna, kako ću znati s kim želim popiti kavu? Okej, malo filozofiram. Navešću zato nekoliko osoba sa kojima bih vrlo rado proveo sat-dva: Douglas Crockford, James Park, Yves Béhar, Bill Gates. Ako je neko raspoložen da me upozna…
10. Možeš li da preporučiš pet pjesama po tvom muzičkom izboru?
Himzo Polovina – Mila majko šalji me na vodu
Šopen – Nokturno Op. 9 No. 1
Šaban Bajramović – Sila kale bal
Tamburaška obrada – Ne plačite oči moje

I pjesma koju sam tek nedavno čuo ali me potpuno ostavila bez riječi – fantastična Luz Casal i “Madrugadas” (muzika iz filma “Montevideo, vidimo se!”)

11. Možeš li da preporučiš pet “obavezno za posjetiti” geografskih lokacija po tvom izboru?
Navešću prvo pet mjesta gdje sam bio već i koja toplo preporučujem:

Štrbački buk
U našoj zemlji: Martin Brod i Štrbački buk
U susjedstvu: Hvar – Hrvatska ili Gorenjska regija – Slovenija
Malo dalje: Krf – Grčka
Još dalje: Tatre i Krakow – Poljska
Najdalje: regija Cádiz – Španija ili Moskva – Rusija

Od destinacija koje bih želio posjetiti izdvojio bih Irsku, Portugal (Lisabon/Sintra), Meksiko (Veracruz konkretno), Maleziju, Japan i Novi Zeland. Skromno, zar ne?

Eto, namuči mene Gruja kao njega prof. Vasić na maturskom ispitu. Do sljedećeg pisanja!

Dragi moji,

Evo jednog putopisa u najavi. Prije nekoliko dana sam se vratio sa putovanja na najjužniju tačku Evrope.

Osim Tarife posjetio sam španske gradove La Lineu i Alcaidesu a u povratku kući sam svratio i do nadasve zanimljivog Brisela! Poseban doživljaj je bio kupanje u Atlantskom okeanu.

Opširan tekst i mnogo zanimljivih slika slijede uskoro…

Svim posjetiocima bloga želim sretnu i uspješnu Novu 2013. godinu!

Da li ste znali da je 2013. godina prva nakon 1987. u kojoj se niti jedna cifra ne ponavlja? Takođe, ukoliko imate lijep kalendar za 2002, 1991. ili čak 1985. godinu možete ga bez problema koristiti i u narednoj godini.

open-HDD-image

Ovaj post ću početi u stilu čuvenog Đure i njegovih kućnih čarolija.

djuro

Sigurno vam se svima desilo da kupite usb stik ili eksterni hard disk, uživate u njegovom kapacitetu, prenosite ga od računara do računara i spremate svoje slike, dokumente, video zapise na njega. No, u jednom momentu, neposredno nakon spajanja na USB port zaključite – računar ne prepoznaje vaš eksterni disk! Slična situacija je da računar prepozna disk, ali na njemu nema dijela ili čak svih podataka koje ste marljivo skupljali zadnjih sedmica, mjeseci ili čak i godina. Šta tada uraditi?

Samo smireno za početak. Ne paničiti. Ne bacati računar kroz prozor (iako to može biti dobar izgovor za nabavku novog računara). Ni u kom slučaju ne formatirajte disk. Šrafcigere i kliješta zaobiđite u širokom luku – postoji jednostavniji način kako spasiti uspomene sa naizgled otpisanog diska.

Krenimo redom… prije nego nastavite čitati tekst, pokrenite preuzimanje Knoppix distribucije Linux operativnog sistema sa jednog od linkova na ovoj stranici. Potražite fajl imena “KNOPPIX_V7.0.4DVD-2012-08-20-EN” ili sličnog. “Adriane” verzija je namijenjena slabovidim i slijepim osobama no zadržava svu funkcionalnost izvornog Knoppixa.
Ukoliko više volite torrente, bujrum: http://torrent.unix-ag.uni-kl.de/

Krenimo sad redom. Dva su najčešća uzroka “gubljenja” podataka. Dok se Knoppix skida, objasniću ukratko. Prvi uzrok je virus koji izmjeni dozvole pristupa fajlovima na disku. Svaki fajl pored sadržaja ima i hrpu drugih podataka u sebi, a jedan od njih je i dozvola pristupa. Ukoliko nemate dozvolu za pristup fajlu, logično je da ga nećete vidjeti :) Postoji mnogo virusa koji upravo to rade – zabrane pristup fajlovima. Da li iza ovog stoje servisi za popravak i reparaciju koji onda masno naplaćuju svoje usluge, prepuštam teoretičarima zavjere.

Drugi uzrok je malo ozbiljniji – oštećen master boot sektor na hard disku ili oštećena sama struktura slaganja podataka na disku. Windows koristi FAT, FAT32 i NTFS strukture i ukoliko prepozna strukturu kao neku drugu (XFS recimo) ili nepoznatu (RAW) predlagaće formatiranje diska. Ponavljam, nipošto ne formatirajte!

Ukoliko je završeno download-ovanje Knoppixa, snimite ga na prazan CD. Najbolje je iskoristiti opciju “Burn image (.img) to CD” koju podržavaju svi bolji programi za prženje CD-ova (Nero, CDBurnerXP).
Restartujte zatim računar sa ubačenim CD-om (ne spajajte još problematični disk) i prilikom dizanja sistema pritisnite bilo koji taster kada se na ekranu pojavi poruka:

press-any-key

Nakon što pritisnete bilo koji taster, ekran će se početi puniti hrpom teksta. Pričekajte dok se Knoppix ne učita u radnu memoriju računara.

knop loading

Nakon učitavanja trebali biste dobiti početni ekran sličan Windows-u. U donjem dijelu će se nalaziti traka sa zadacima (Taskbar) a na radnoj površini će se nalaziti jedan folder.

PAŽNJA: ukoliko se grafičko okruženje ne pokrene samo, u crnom ekranu kucajte knoppix i pritisnite ENTER

Ok, upalili smo Linux uspješno, šta sad? Idemo prvo probati jednostavniji način.

Prije svega, spojite sada vanjski disk na računar. Dozvolite mu minut-dva da se poveže. Zatim kliknite na folder (mapu) Knoppix na radnoj površini. Ona je ekvivalent Windows Exploreru. Trebali biste dobiti ekran sličan ovome:

Liniju sa dugmetom Player i ostalim detaljima zanemarite, to je samo na mom računaru dok pišem blog :)
Liniju sa dugmetom Player i ostalim detaljima zanemarite, to je samo na mom računaru dok pišem blog :)

Ukoliko disk nije previše oštećen, u ovom momentu biste trebali vidjeti sve svoje fajlove!Recimo da se vaš hard disk zove Alpha Tauri. U tom slučaju će se ime pojaviti sa lijeve strane. Ako ga ne možete otvoriti duplim klikom, kliknite desnim klikom i odaberite Mount Volume. Pričekajte nekoliko trenutaka i onda ga otvorite.


Takođe biste trebali vidjeti i svoj glavni hard disk sa lijeve strane. Na mojoj slici se ne vidi jer sam Linux pokrenuo na imaginarnom računaru, pa samim tim ne vidi glavni hard disk. No, sada možete jednostavno spasiti bitne fajlove – jednostavno ih iskopirajte na glavni disk!

A šta ako Linux nije prepoznao disk?

Ukoliko ipak ne vidite disk vrijeme je da pokrenemo jedan od najjačih alata kojima Linux raspolaže – terminal.

Kliknite na donje lijevo dugme (slično Windows start dugmetu, ovo otvara meni), odaberite System Tools i zatim XTerm.

xterm

Otvoriće se crni prozor u kojem ćete kucati razne komande. Za početak, moramo saznati lokaciju na kojoj je Linux zaveo disk. Ukucajte komandu

sudo fdisk -l

u terminal i pritisnite ENTER. Dobićete listu svih diskova na računaru. Pokušajte locirati svoj disk posmatrajući njihove kapacitete (veličine) u gigabajtima. Recimo, ako znam da moj disk ima kapacitet od 16GB, lako vidim da je njegova lokacija /dev/sdb. Pogledajmo sliku:

xtermDisks

Na slici vidimo da je Linux prepoznao dva diska, jedan od 8 GB a drugi od 16 GB. S obzirom da tražimo disk od 16GB, vidimo da je to drugi disk, na lokaciji /dev/sdb

Sad ga trebamo učiniti vidljivim za sve programe u Linuxu (kao što su File manager recimo), tačnije, trebamo ga mount-ovati. Neće biti nikakvog jahanja, to je samo informatički izraz :) Disk se mountuje na neku lokaciju – folder recimo. Obratite pažnju na to da iako je lokacija diska /dev/sdb, njegova particija (device boot) je /dev/sdb1 – a nju trebamo “mountovati”.

Kucajmo sljedeće komande u terminal (nakon svake komande ide ENTER):

mkdir mojdisk

sudo mount -t ntfs-3g /dev/sdb1 mojdisk -o defaults,umask=0,force 

Ova komanda će “uvezati” naš disk sa folderom “mojdisk”. Otvorimo sada File Manager (ikonica ladica u donjem lijevom uglu). Vidjećete folder mojdisk. Uđite u njega i vaši podaci su tu. Ova komanda će takođe ispraviti neke jednostavnije greške koje možete imati na disku.

PAŽNJA: komanda koju sam naveo se koristi samo za NTFS diskove. Za FAT/FAT32 diskove umjesto ntfs-3g stavite fat32

Šta dalje – popravak diska

Sigurno se pitate zašto smo sve ovo radili kad smo mogli otkucati jednostavnu komandu za popravak? Zato što, dragi moji, zlatno pravilo rada sa digitalnim podacima je – backup, obavezno backup – uvijek, obavezno i stalno napraviti sigurnosnu kopiju prije bilo kakvog većeg zahvata. Tek kad smo sačuvali podatke možemo pristupiti popravci.

Linux nam nudi čitavu paletu alata za popravak diska a mi ćemo primjeniti dvije metode:
Za NTFS diskove u Terminalu (da, još uvijek ste u crnom prozoru prepunom teksta) kucajte:

sudo ntfsfix /dev/sdb1

Za FAT/FAT32 diskove kucajte

sudo fsck -y /dev/sdb1

Nakon završenog posla ugasite Linux (klik na “Start” dugme u donjem lijevom uglu pa Log off) i probajte koristiti disk u standardnom Windows okruženju. Ukoliko ne bude radio, sad je vrijeme da ga formatirate. Možete koristiti standardni Windows alat za formatiranje (desni klik -> Format) ili u terminalu kucati:

sudo mkntfs /dev/sdb1

odnosno za FAT32:

mkdosfs -F 32 -I /dev/sdc1 

JOŠ JEDNOM NAPOMINJEM: formatiranje diska briše SVE podatke sa njega.

Ukoliko ni nakon formatiranja disk ne bude radio postoji velika mogućnost da je fizički oštećen. U tom slučaju, ne koristite ga za bitne podatke već razbijte svoju kasicu prasicu i pravac u prodavnicu po novi disk :)

phew
Nadam se da se sad osjećate kao čiko sa slike. Postoji velika mogućnost da sam nešto izostavio u ovom tekstu, ma koliko dug bio. No, neka vas to ne brine – prostranstva Interneta su prepuna korisnih tekstova i foruma na ovu temu, a ukoliko mi ostavite komentar ili pitanje na tekst pokušaću naći vremena da lično odgovorim.
Do sljedećeg pisanja lijep pozdrav!

Prije nekoliko dana započela je priprema gradilišta za stambeno-poslovni kompleks u samom centru grada, na ogromnoj parceli između Paskuline ciglane, Medicinske elektronike i stare zgrade Vlade. (Mapa) Parcela obuhvata čak i dio ulice Svetozara Markovića.

Oni koji bolje poznaju Banju Luku, prepoznaće odmah da gradilište zahvata i zelenu površinu popularno nazvanu “Picin park”. Neću objašnjavati etimologiju tog imena, već ću napomenuti da je taj park bio izuzetno popularan među Banjalučanima. Danju bi se u njemu igrao mali fudbal, dresirali psi, tražio spas u hladu drveća starog nekoliko decenija, a noću bi se na klupama družilo, pjevalo uz gitaru, zaljubljivalo… tako je bilo sve do ponedjeljka, 28. maja, kada je pomenuta parcela ograđena neprovidnom limenom ogradom, a sa njom i park.

Radovi su se počeli izvoditi munjevitom brzinom i do sad je posječeno skoro svo drveće u parku. Mislim da su (za sad) nedirnuti ostali samo jedna Pančićeva omorika i nekoliko žbunova:

Eh sad, prije nego nastavim sa pisanjem, moram se ograditi, baš poput ovog parka/gradilišta. Cilj ovog teksta nije da kritikuje bilo koga – političare, odbornike, preduzetnike… Ja politiku ne pratim. Niti je volim nešto naročito. Dakle, zaista ne znam ko je kriv zašto je regulacioni plan usvojen takav da odobrava ovu gradnju, ili zašto se niko ranije nije žalio i reagovao, niti želim prozivati bilo kojeg pojedinca. Skoro sve dnevne novine i portali u BiH su već objavili imena učesnika ove zavrzlame i nema potrebe da ih ponavljam.

Cilj ovog teksta je da izrazim prijatno iznenađenje postupcima svojih sugrađana. Od prvog dana izvođenja radova, organizovani su mirni protesti: prvo u samom parku dok se moglo ući, zatim ispred Skupštine grada i naposljetku kod (pokojnog) Starog Hrasta u ulici Svetozara Markovića. Da, pokojnog: za neupućene, korijen hrasta je oštećen gradnjom susjedne stambene zgrade i ovog proljeća nisam vidio niti jedan zeleni list na njemu. Hrast se suši a grane same otpadaju sa njega.

Građani dan za danom protestuju ispred kapije gradilišta jer žele nazad svoj park. Žele da se opet druže, igraju se sa kućnim ljubimcima, pjevaju i uživaju u zelenilu u centru grada. Protesti su mirnog karaktera i oštro se osuđuje svako uništavanje bilo čije imovine. Međutim, to ne znači da se samo sjedi na travi, tačnije betonu, sa transparentima. Evo djelića atmosfere sa današnjeg protesta:

Nikakva šteta nije napravljena, ali se ovakvim postupcima jasno daje do znanja da je nekome ipak stalo do izgleda Banje Luke, oduvijek poznate po zelenilu. Čime sam onda iznenađen? U Banjoj Luci se odavno nisu održali protesti ovakvih razmjera i učestalosti, a ne sjećam se da je ikad razlog protesta bila ekologija i životna sredina! Nekoliko dana u nizu se građani okupljaju, skupljaju potpise za peticiju, daju do znanja da se i njih nešto treba pitati. To nije mala stvar. Svaka čast Banja Luko!

Naposljetku, pretpostavljam (i iskreno se nadam da griješim) da će već za nekoliko dana biti iskopana rupa za temelje novih zgrada. Pretpostavljam da peticija za obustavu radova koju je do sad potpisalo preko 3000 građana neće biti uspješna i da će zgrada niknuti bez većih smetnji. Nadam se jedino da će Banjalučani od sad mnogo više paziti na svoju okolinu i da će se potruditi da aktivnije učestvuju u uređenju i čuvanju iste.

P.S. izvinjavam se na nešto lošijim fotkama. Nisam imao svog vjernog Nikona pri ruci pa sam koristio džepno izdanje :)

Proljeće je moje omiljeno godišnje doba. Priroda se budi, sve cvjeta… čak sam i rođen u maju :) Ove godine sam zahvaljujući firmi u kojoj radim u svoje omiljene proljetne aktivnosti uključio i ljetovanje! Odredište nam je bio Robinson Club udaljen sedamdesetak kilometara od Antalije u Turskoj.

From Jedoxians in Turkey
O putu, tačnije transportu, neću puno pisati. Svakom se desi da se vozi nekom krntijom od aviona, ali dokle god mu rade oba motora sve je u redu*. Malo se drma pri polijetanju i slijetanju ali to je doživljaj više. Letovi na relaciji Sarajevo – Istanbul – Antalija su protekli brzo i ubrzo smo se našli u suncem obasjanoj Antaliji, a nakon kratkog transporta autobusom i u našem odredištu gdje su nas dočekali ljubazni domaćini.

Zvanični slogan Robinson Club-a je “Zeit für Gefühle” – vrijeme za osjećaje. Zaista, kada vas počnu tetošiti kao malu bebu, osjećaj je fantastičan! :) Usluga je kratko rečeno – savršena. Osoblje se prema gostima ponaša kao prema malo vode na dlanu i sve to bez izvještačenog osmjeha na licima. Ljudima je očigledno drago što rade taj posao na tom mjestu. Resort je smješten na samoj obali Sredozemnog mora koje nije bilo previše toplo za kupanje, ali sam se ipak bućnuo. Šteta bi bila da sam propustio tu priliku. Ipak, ostatak vremena sam proveo u vanjskim bazenima koji su imali daleko prijatniju temperaturu vode. Uz razne gejzire, vrtloge i tobogane, razumljivo je da su bili interesantniji od prilično hladnog i uzburkanog mora. Plaža ipak nije bila zapostavljena – odličan teren za odbojku na pijesku nam je pružio nekoliko sati odlične zabave (i blago izgorena leđa).

From Jedoxians in Turkey

Nakon sportsko-rekreativnih aktivnosti stomak obično daje do znanja da je vrijeme da se nešto ubaci u njega. Ni u ovoj nezgodnoj situaciji naši dragi domaćini nas nisu iznevjerili. Imali smo, vjerovali ili ne, ravno osam (8) obroka u toku jednog dana. Doručak, kasni doručak, užina, ručak, meza, sun-downer, večera, kasna večera… kad god vam padne na pamet da jedete, kuvari su spremni za vas. Ono što mi je definitivno došlo glave su turski slatkiši… istina je da moja mama pravi najbolje kolače i torte na svijetu, ali oni slatkiši su bili opasni konkurenti :)

Šta raditi u Robinsonu kad padne noć? Do najbližeg gradića treba hodati malo više od pola sata, a nakon “napornog” dana vam se baš i ne da hodati? Jednostavno, prošetajte do Robinsonovog amfiteatra, gdje se svako veče daje neka predstava ili mjuzikl. Dok sam bio na odmoru pogledao sam zanimljiv mjuzikl od Majkl Džeksonu i predstavu “Večera za jedno” (Dinner for one). Predstava je zapravo scenski prikaz kultnog britanskog skeča koji se prikazuje na njemačkoj televiziji nekoliko minuta pred svaku Novu godinu. Na sceni su samo dva glumca – dama koja slavi svoj 95. rođendan i njen vjerni batler. Taj vjerni batler se sigurno dobro najede slanine pred početak predstave, jer u tih 45 minuta koliko glumi pred publikom popije po četiri čaše rakije, crnog i bijelog vina, šampanjca i viskija! I da, ostane na nogama :)

From Jedoxians in Turkey

Dan za danom i odmor je prošao! Povratak na aerodrome, trčanje nekoliko kilometara između domaćeg i međunarodnog terminala istanbulskog aerodroma i… već sam bio kod kuće! Mnogo lijepih uspomena, pune baterije i malo preplanule kože su dovoljni razlozi da ovaj put ocijenim kao izuzetno uspješan i da svima toplo preporučim ljetovanje u Turskoj, a posebno u Robinson Club-u.

Do sljedećeg pisanja!


* Juče, 20. maja se u Banjoj Luci dogodila strahovita avionska nesreća. Srušio se sportski avion u vlasništvu padobranskog kluba i u smrt odnio 5 mojih sugrađana. Kao ljubitelj avijacije želim naglasiti da je održavanje aviona od izuzetnog značaja – možda jeste doživljaj voziti se u blago rasklimanom avionu, ali se nakon nesreće životi ne mogu vratiti. Stoga, prije ulaska u bilo koji avion ipak se raspitajte koji ga je majstor sastavljao.
Momci, počivajte u miru.